HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA



U organizaciji Njemačkog filmskog instituta (Deutsches Filminstitut – DIF) u srijedu 22. 04. 2015. u Wiesbadenu je započeo  15. po redu “goEast“ Filmski festival srednje i istočne Europe.


U sedam dana festivala različite žanrovske kinematografije, bit će prikazano i osam filmova u hrvatskoj produkciji ili koprodukciji. Među nima je i nekoliko premijera poput filmova „Kosac“ redatelja Zvonimira Jurića, „Crnici“ redatelja Gorana Devića i Zvonimira Jurića te „Goli Otok“ kojeg režira Tiha Klara Gudac i „Ničije dijete“ redatelja Vuka Ršumovića. 


Popis svih filmova koji su bili prikazani  pogledajte na linku:

http://filme.filmfestival-goeast.de/de/




NIČIJE DIJETE, prvonagrađeni film na „goEast“ festivalu

 

Wiesbaden, 28. travnja 2015. Na renomiranom „goEast“ filmskom festivalu u glavnom gradu njemačke pokrajine Hessen, dobitnik glavne nagrade je film "Ničije dijete"/No One's Child redatelja Vuka Ršumovića.

Film je rađen u hrvatsko-srpskoj koprodukciji Ankice Jurić Tilić (Zagreb) i Miroslava Mogorovića (Beograd). Film se zasniva na istinitoj priči o divljem dječaku, koji je sredinom 1980-tih godina pronađen među vukovima u šumi u planinama Bosne i Hercegovine.

U rano proljeće 1988. lovci u bosanskim planinama pronalaze malog dječaka među vukovima. U Travniku mu jedna od socijalnih radnica proizvoljno daje ime Haris i zatim ga po hitnom postupku šalju u centralno sirotište SFRJ u Beograd. 

Tijekom godina Haris se transformira iz divlje zvijeri koja grize, ne podnosi ni ljude ni kuhanu hranu ni nošenje cipela, u kultiviranog dječaka koji savlađuje pisanje, čitanje te postolarski zanat. Iko su medicinske prognoze loše, odgojitelj Ilke pokušava na svaki način pomoći dječaku. Prvi znaci napretka postaju vidljivi kada se Haris veže za drugog dječaka iz sirotišta, Žiku. Međutim, po Žiku dolazi otac i on napušta dom, a Haris ponovo ostaje sam. Dok čeka Žiku da ispuni svoje obećanje i vrati se po njega, Haris izgovara prve riječi, potom polazi i u školu, gdje pokazuje brzi napredak.

Nakon što ga je otac otjerao iz kuće, Žika se vraća u dom, ali više ništa nije isti kao prije. Kako Žika više nema pravno na smještaju sirotištu, a nesposoban snositi se sa novo nastalom situacijom, on se ubija...

I suprotno prognozama, kod Harisa dolazi do poboljšanja u ponašanju. No, njegovu krhku socijalizaciju prekida rat: u proljeće 1992. Jugoslavije više nema, a socijalne službe nove BiH države traže da se dječaka pošalje kući – kući, gdje se upravo sprema rat.

Po povratku u Bosnu, Haris nema kamo otići. I dok besciljno luta, nailazi na grupu vojnika koja ga vodi sa sobom. Dobija i pušku i odlazi u borbu...

Jedne noći, poslije krvave bitke Haris, po prvi put u svom životu, donosi samostalnu odluku. Ostavlja pušku, i odlazi nazad na planinu na kojoj je pronađen. Bježi sve dalje i dalje od rata i kaosa. Konačno, dolazi do potoka i ogleda se u njemu. Pogled kroz kliker u prostranstvo neba izražava čežnju jedne beznadne situacije. Psihološka regresija koja je prouzrokovana ratnim strahotama i podjelom u društvu postaje logična posljedica i vodi u bijeg iz tog društva u kojemu nestaju tekovine civilizacije, a moralne norme prestaju važiti…

Ugledna televizijska mreža Sat 3 preuzela je distribuciju filma, tako da će se on uskoro pojaviti i europskom televizijskom programu. Hrvatska kulturna zajednica iz Wiesbadena će u dogovoru s producentom Mogorovićem,  u svom programu predstaviti film i otvoriti dijalog o regresiji ljudskog ponašanja u graničnim situacijama.

„Ničije dijete“ je film za svakoga!

Ivica Košak


Goli

Trauma koja traje

 

Wiesbaden, 25. travnja2015. Na15. filmskom festivalu goEast predstavlljen je višestruko nagrađivani dokumentarni projekt Goli  redateljice i producentice Tihe Klare Gudac.

Tiha K. Gudac rođena je 1982. godine u Zagrebu. Diplomirana je ekonomistica i apsolventica Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu (Odsjek produkcije).  Do sada je producirala nekoliko kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova (Sretan rođendan Marija, 2010; Shopping, 2008; Ma sve će bit' u redu, 2007).

Filmom Goli debitira kao redateljica i scenaristica filma Goli, za koji je  osvojila niz nagrada. Dokumentarni film se zasniva na obiteljskoj tragediji koje je prestala u sudbinu više generacija. U obitelji njezine majke, rođene Fučkan, vrijeme se dijelilo na ono prije kada 'dede' nije bilo, ali o tome se nije izgovarala ni riječ i ono poslije. Film  Goli istraživanje je na ruševinama prošlosti, obiteljskih fotografija i intimnih svjedočanstava grupe bliskih ljudi koje je ujedinilo isto mjesto, politički logor Goli otok, i posljedica koje je ostavio na tri generacije.

Marijan Fučkan je  nestao  i nije ga bilo četiri godine. Vratio se kao netko drugi, a sa sobom je donio bolnu tajnu o kojoj se u obitelji šutjelo. Pitanja je počela postavljati tek njegova unuka, ujedno i redateljica ovog filma, koja je još od djetinjstva željela razumjeti zašto djed ima ožiljke po tijelu. Kod bake je  pitala za dopuštenje da postavi pitanja o njegovim ožiljcima. No odgovor je glasio: Ne, ne smiješ ga nikada pitati!

Marijan Fučkan  je preminuo nikome ne ispričavši cijelu priču. Ovaj film je nastao kao pretraživanje obiteljskih uspomena,  istraživanje na ruševinama prošlosti. To je mozaik nastao od tragova obiteljskih fotografija i intimnih svjedočanstava grupe bliskih ljudi koje je ujedinilo isto mjesto – politički logor Goli otok.

Politički logor Goli otok je poznat i kao otok slomljenih duša prema  traumi koj se prenosi generacijama. Ujedno, to je fascinantni prikaz trenutka u kojem jedna prošlost konačno može postati povijest i odvažno dokumentarno suprotstavljanje šutnji i strahu.

Početni motiv da se ostvari  film je bio novinarski članak u kojemu su bivši zatvorenici Vera Winter i likovni umjetnik Alfred Pal iznijeli svjedočanstvo o patnji na Golom otoku. I Vera Winter i Alfred Pall iznose u dokumentarcu detalje zatvorske torture, perverznosti sustava koji je zatvorenike pretvarao u mučenike i mučitelje. Njihovo svjedočanstvo pred kamerom moglo je biti ostvareno samo kao obiteljski razgovor s unukom jednog supatnika. Tako teta Vera i  stric Alfred, a s kojima nitko nije mogao tako intimno pričati kao Tiha,  jer je dio istog sudbonosnog kruga obiteljskih tragedija. Ovi svjedoci po prvi puta govore u kameru unuke čiji  'deda' je htio da njegovi unuci saznaju istinu, ali je za života nije mogao sam ispričati.

Politički kontekst, Titov progon političkih neistomišljenika nakon sukoba s Informbiroom u filmu je sveden na minimum; tek toliko da ga mogu razumjeti i ljudi izvan ovog prostora. Pristup arhivskom materijalu je i danas otežan. O tome Tiha u jedno intervjuu  kaže: „Arhiva o Golom otoku ne postoji. Kad sam ušla u Državni foto arhiv, nisam ni uspjela izgovoriti otok, a već su mi s vrata rekli: nema, ne postoji… Navodno je ta građa pripala Srbiji i zatvorena je, i dalje se smatra problematičnom…

A bilo je dovoljno da prije üesdeset godina netko u tebe upre prstom, a u toj paranoji je velik broj ljudi bio prisiljen u nekoga uprijeti prstom da bi spasili sebe. Ili, kako to Alfred Pall u filmu kaže: to je bilo vrijeme u kojemu jedni slamaju druge i moraju odlučiti što će sačuvati - obraz ili guzicu. Puno je ljudi skupo platilo svoju odluku da čuvaju obraz, ali izvukli su se: preživjeli su. Poslije su se mučili da ponovo izgrade sposobnost da budu normalni ljudi i da poput Marijana Fučkana pruže ljubav svojoj djeci i unucima.

Ne malo je ljudi na ovim prostorima imalo neki svoj Goli otok i zato je film značajan doprinos  da se toj ljudskoj patnji da ljudsko lice.  Goli otok je nastao kao zatvorenički i kažnjenički sustav za vrijeme 1. Svjetskog rata  u kojemu je Austrougarska monarhija zatvarala ratne zarobljenike. U Jugoslaviji  je funkcionirao u razdoblju Informbiroa, od 1949. do 1954.-56. godine. Onda je promijenjen sustav pa je to postao kažnjenički logor, već slabijeg intenziteta u koji su ljudi išli zbog krađa, nasailja ili nekih drugih stvari. Jer  sve do kraja 1980-ih funkcionirao je i kao mjesto na kojem možeš završiti i zbog političkih stvari. Bio je to traumatični period, koji je i dalje odzvanjao kao nešto na što te se lako može podsjetiti.

Dokumentarac Goli je priča o jednom čovjeku i ljudima koji su ga voljeli, a Goli otok je ostao simbol kontinuiranog slamanja društva kroz slamanje pojedinca, zločina protiv čovjeka.

Hrvatska kulturna zajednica iz Wiesbadena će u dogovoru s producentom T.K. Gudac,  u svom programu predstaviti film i otvoriti dijalog o regresiji ljudskog ponašanja u graničnim situacijama. U časopisu kulturne zajednice, „Riječ“ broj 44 predstavljen je i sličan rad dr. med. Stanislava Janovića: TITO NA GOLOM OTOKU, Uspomene na robiju i emigraciju i razmatranja o Hrvatskoj i Zapadu, Naklada Pavičić 2013.


Ivica Košak



Vidi također: 


NASLOVNA - HOME


 Kroatische Kulturgemeinschaft - Facebookgruppe 


Dieses Dokument wurde zuletzt geändert am :