Zašto nam i danas treba pohvala srednjovjekovnom Dubrovniku?

Susret Ogranka Matice hrvatske u Wiesbadenu

Wiesbaden, 14. 06. 2917. 

Redovni susret Ogranka Matice hrvatske u Wiesbadenu (OMHW) poslužio je  za diskusiju i dogovor Hrvatskim kulturnim zajednicama iz Neu-Isenburga i Wiesbadena. Hrvatska čitaonica „Edvin Bukulin“[1] postala je nakratko radionica u kojoj se s osvrtom na literaturu i književnu kritiku pokušalo odgovoriti na probleme današnjice.  Najavljena tema: Društveni razvoj i kultura  na primjeru Dubrovnika, nije bila samo dobar povod nego i sadržajni koncept koji ukazuje na potrebu društvenoga rada. Ivan Petrović, autor literarnoga priloga najavio je u svom tekstu za Riječ broj 51: S pravom će se čitatelj … upitati što ima naša udruga i djelovanje u Hrvatskom kulturnom društvu s nekadašnjom Dubrovačkom Republikom? Može li nam ona i danas poslužiti kao uzor korisnog društvenog rada? Stari nam Dubrovčani svojim nekadašnjim sposobnostima, povezivanjima i stvaranjem Republike – kao okvirne zajednice – sa sigurnošću mogu i danas poslužiti kao uzor uspješnog i učinkovitoga društvenog rada.[2]

Sudionici skupa, Foto: Heinrich Schmidt

Prema Petroviću, naglasio je Ivica Košak, predsjednik OMHW, Dubrovačka Republika bila je skup dobro organiziranih ljudi u izgradnji svojih interesa i u očuvanju slobode. Smisao  statutarnih knjiga[3] iz 1272. godine nije se do danas izgubio. Statut je obuhvaćao regulativu za upravljanje Gradom, a njegovo težište su bile zakonske odredbe koje su usklađivale društveni život i rad. Primjena Statuta nije toliko ležala u autoritetu gradskog poglavarstva koliko u relativnom blagostanju građana. Uz zadovoljenje osnovnih potreba Dubrovčani su mogli odvojiti snagu i razviti zamašni kulturni život.  Tako je 1551. godine  u Gradskoj vijećnici održana premijera komediografa Marina Držića „Dundo Maroje“.  Ovaj izvrstan primjer političke satire govori o visokom stupnju, ne samo građanske slobode, nego i samosvijesti kulturnih radnika. Posebice se to odrazilo u literaturi, književnim i dramskim djelima. Dubrovnik i njegova Republika bez podrške njenih udruga i ustanova ne bi postigao onaj stupanj visoke civilizacije, a čiji su učinci vidljivi i djelotvorni još i danas.

Gospodin Heinrich Schmidt, predstavnik uprave kulturne zajednice iz Neu-Isenburga, naglasio je potrebu komunikacije i diskusije, pa i rasprave u hrvatskom društvu kako bi se premostile podjele, te  pristupilo sadržajnom formiranju zajednica. - Iako je komunikacija našeg doba s tehničkog stanovišta puno lakša i pojednostavljena, ona za razliku srednjovjekovnih knjiga, poslanica, pjesmica/epigrama i govora, ostaje egocentrična. Putem novih medija, je utjecaj na javno mnijenje lakši i manipulativniji, ali zato ne i bolji. – rekao je Schmidt i time naglasio  važnost poruke koju je napisao davne 1440. godine Filip Diversis[4].

Janika Ernst iz uprave radne grupe Kultura kao životni oslonac /Kultur für Lebenshilfe[5], navela je kako - težište rada udruge treba biti blisko vezano sa stvarnošću, a i s humanističkim konceptom zajednice. U primjeru organiziranog izleta u Dubrovnik, u proljeće  2017. godine  vidimo ne samo potrebu, rekla je Ernst, nego i rješavanje  konkretnih problema.  S provedbom projekta Kultura kao životni oslonac ostvario se  za članove i prijatelje HKZ-OMH-Wi jedan primjer dobre prakse za očuvanje i sticane dobre psihofizičke kondicije, te pokazalo kako učestvovanju u kulturnom radu ne završava s konzumnom dobrog i lijepog.  Likovna umjetnica Jela Šare, tajnica OMHW, istakla je kako: - Aktivni rad na upoznavanju vlastitih mogućnosti, stvaralačkih sposobnosti, pa i potreba, doprinosi većoj samostalnosti i orijentaciji  u otežanim okolnostima (starenje u migraciji). Učeni ljudi, naglasila je Šare,  oduvijek su pretresali teme koje su ih zanimale ili tištale i utjecali na javno mnijenje.

Na početku  15. st.  muška populacija (djelomično i ženska) u Dubrovniku, za razliku od prigradske sredine, bila je pismena. To je značilo osnovno poznavanje latinskog jezika i gramatike. Nekima je to bilo sasvim dovoljno priprema za poduzetništvo u međunarodnoj trgovini.  Kako to nije dovoljno, ukazao je  dubrovački trgovac i diplomat Benedikt Kotruljević koji je izravno napao “bezobraznike koji misle da trgovac ne mora znati latinski, retoriku i književnost“[6]. Kotruljević izruguje trgovce koji se ne trude i ne žele učiti, smatrajući da bi oni, uz trgovačke vještine, računanje, čitanje i crkvene zapovijedi, morali znati lijepo govoriti i pisati na latinskom jeziku da bi mogli uspješno ugovarati poslove, razgovarati sa strancima, družiti se s uglednim ljudima i razumjeti stvari (kršćanske) vjere.

Ova ne samo povijesna nego i temeljna potreba ekonomskog razvoja danas se nalazi na razmeđu shvaćanja i primjene. Tako je doktorand Milan Gerovac, naglasio kako za društveni razvoj nije dovoljno razvijati sveučilišne karijere već stvoriti široku bazu zanatskog obrazovanja koja će, kao i u drevnom Dubrovniku, biti sposobna ostvariti proizvodnju i pružiti usluge.

Pregled razvoja grada-države nalazimo i stranoj literaturi.  Djelo Dubrovnik erlesen[7] sadržava pedesetak navoda radova ili prijevoda na njemački jezik.  U Riječi broj 47 objavljen je  seminarski rad Lili Pritzkau na temu Dubrovnika u Europskoj literaturi: Das freie Ragusa zwischen Historizität und Fiktion[8], a koji je obrađen na Sveučilištu u Siegenu. Ovaj znanstveni rad je nastao u okviru seminara: Dubrovnik erlesen. Skizze einer europäischen (Literatur-) Geschichte, a koji je na Sveučilištu u Siegenu vodila docentica dr. Marijana Erstić.[9]  Poseban poticaj na osmišljavanju sadržaja rada Hrvatske čitaonice u Wiesbadenu očekuje se od  Njemačkog društvo za kroatistiku.[10] Cilj ovog društva je jačanje međusobne komunikacije i poticanje na studij i proučavanje hrvatskog jezika, književnosti i kulture na njemačkim sveučilištima, te kao doprinos unapređenju rada lokalnih hrvatskih udruga. Pozitivan primjer dobre suradnje predstavlja sudjelovanje dr. sc. Erstić u redakciji časopisa Riječ u izdanju OMH u Wiesbadenu.

Tako da pored aktivnog i angažiranog rada u lokalnim zajednicama, organiziranje mreže hrvatskih društva za razmjenu, dijalog te dopunu programa društvenoga rada, treba postati naša trajna zadaća, glasio je zaključak susreta. 

Ivica Košak