Hrvatska čitaonica „Edvin Bukulin“
Predavanje Rajka Radišića, 10 svibnja 2017. god.
Lik Bosanskog Franjevca
u djelima Ive Andrića
Publika, foto: Slaven Ljiljanić
Ivo Andrić spominje bosanske franjevce u mnogim djelima. Neka budu spomenuta najvažnija: Prokleta avlija, U vodenici, Trup, Sala u Samsarinom hanu, Čaša, U masarfikani, U Zindanu, Ispovijed, Napast, Proba, Travnička hronika, Mustafa Madžar, Za logorovanja, Mara Milosnica, Put Alije Đerzeleza. Kako ćemo vidjeti na nekim konkrektnim primjerima pisac bosanskim franjevcima pridaje nezamjenjivu povijesnu ulogu, kako vjersku tako i narodnu. S poštovanjem ih spominje i opisuje. Stvorio je niz izvanrednih likova: plemenitih, pobožnih, poštenih, šaljivih, ali i vrlo sposobnih i lukavih u odnosima s nemilosrdnim gospodarima i stoljetnim izrabljivačima. U tim stoljećima bili su jedini predstavnici naroda. Ono što posebno zadivljuje kod Andrića dok čitamo njegove pripovijetke o fratrima jest njegovo poznavanje fratara i fratarskog života te mentaliteta kao i kućnog ponašanja bosanskih ujaka..
Mirni i razboriti starac fra Petar; intelektualno skromni ali neobično savjesni, radišni i požrtvovni vjernik, redovnik i mučenik fra Marko Krneta; dobroćudni i naivni fra Stjepan; duhoviti i govorljivi fra Serafin Begić; šutljivi i umni fra Nikola Granić; skromni i poslušni fra Petar Đuđula iz Busovače; vrsni pastoralac i vješti diplomat u razgovorima s travničkim vezirima i stranim konzulima fra Ivo Janković; beskrajno plemeniti i uslužni likar fra Luka Dafinić…
Rajko Radušić, predavač. Foto: Ljubica Turić
Likovi fratara nisu jednostavni i vrlo su raznoliki i složeni. Pripovjedač ih slika i promatra iz više vidova: s vjerskog, dru-štvenog, religioznog i kulturo-loškog motrišta. Bosanski fratri su odreda bosanski sinovi, duboko religiozni, radišni i skromni. Na svoj način disciplinirani, a u isto vrijeme prirodni, ponosni i dostojanstveni. Škole pohađaju po samostanima, a više studije u Italiji i Mađarskoj. Svjesni su prilika u kojima se nalaze i svoje odgovornosti. Stoga su dosta tvrdi i konzervativni. Na srcu su im vjera i narod. U samostanu su familijarni, međusobno bliski i šaljivi a u vanjskom nastupu umjereni i ozbiljni. Prema vlastima su oprezni i lukavi. Brinu se za župe i radosno obavljaju pastoralne službe. Žive sa svojim nadama i brigama, ali ne bježe od ljudi drugih narodnosti.
Tako fra Julijan Pašalić, gučegorski vikar, govori francuskom pretstavniku kako protiv Crkve ne može nitko imati trajna uspjeha, pa ni Francuska. A na Des Fosse´sov upit, da li mu je služba u Bosni teška, prijekorno odgovara: „Pa eto, mi u zaista teškim prilikama nastojimo održat ugled naše svete Crkve, dok je vi, tamo u Francuskoj, u punoj slobodi rušite i progonite.“ A reče mu i ovo: „Eh dragi gospodine, lako je vama govoriti o potrebi materijalnog napretka i o zdravim utjecajima i kineskoj ukočenosti. Ali da smo mi bili manje kruti i otvorili vrata raznim „zdravim utjecajima“, danas bi se moji župljani Pero i Ante zvali Mujo i Haso.“
Fra Ivo Janković, dolački župnik, je nešto lukaviji, tak-tičan i rezerviran. Hrvatska katolička posebnost i politička sloboda su mu važniji od materijalne dobiti, prosvjete, razvoja i napretka do čega su Francuzi posebno držali. Des Fosses mu se potužio kako je put od Travnika do Doca strm i izlokan i kako bi ga trebalo popraviti. Frau Ivo ga čudno pogleda kao čovjeka koji ne zna što govori. Zatim je zažmirio na jedno oko i rekao mu šapćući: „Gospodine, što je gori put, to su turski gosti rjeđi. Mi bismo najvoljeli kad bismo izmedju nas i njih mogli metnuti neku neprelaznu planinu. A što se nas samih tiče, mi se malo pomučimo da prijeđemo svaki put kad nam treba. Jer mi smo naučili na rdjave putove i svake teškoće. Ustvari, mi i živimo od teškoća. Nemojte nikome kazati ovo što vam kažem. Znajte, dok god u Travniku Turci vladaju, boljeg puta nam ne treba.“
U mnogim djelima Ive Andrića nalazimo opise okrutnosti, nemilih prizora i opakih riječi. Jedan primjer je pripovijest Mustafa Madžar. Mustafa muči i tuče dva fratra. Jednoga je tako užasno tukao, da je iz njega tekla krv i ostavljala trag po drumu: „Odjednom odluči da ih goni u Sarajevo. Ali kad drum podje uzbrdo a sunce zadje, iznemoće ranjeni fratar i svaki čas se onesvješćivaše i padaše. Uzalud ga je bio držalicom od nadžaka u rebra, da je odjekivao kao bure. Svratiše u jednu pojatu kraj puta. Fratri odmah padoše zemlji. Ranjeni se fratar, u očekivanju smrti, ispovjedio starijem. Pa iako je dobio odrješenje, on nije prestao da u grozničavom zanosu ponavlja riječi kajanja i ulomke molitve: lju…, lju… ljubim te, Gospodine Bože moj, jer ti si dobro najveće. Što šapćete, psi vam majku poganu, zavika Mustafa. Dohvati malu pušku i opali u mračan kut u kom su ležali fratri.“
Uz te i takve opake riječi i nemile prizore ima u Andrićevim opisima fratara i fratarskog života šaljivih i zabavnih slika. Posebno je zanimljiv lik fra Serafina Begića, dobroćutna fratra i velikog šaljivdžije. Znao se on s fratrima našaliti, a ponekad i izmaknuti iz samostana, družiti se s katoličkim i muslimanskim veseljacima i zajedno s njima zapjevati. Na ovom mjestu valja spomenuti zanimljivu činjenicu, kako se u Andrića Hrvati ne druže sa Srbima. Fra Serafin je tako jednom zgodom „teferičio“ (razgovarao) s Rasimbegom iz Dervente. Nakon što su se malo i ponapili fra Serafin je i zapjevao. Kad je završio pjesmu, Rasimbeg je najprije u čudu malo šutio. A onda je, malo šaljivo, malo zamišljeno rekao: „Slušam te, a jednako mislim: kakav bi mujezin mogao biti od tebe; ne bi bilo takvog odavde do Sama. Glas bi ti se čuo na sahat hoda; izdaleka bi svijet dolazio da te čuje. I neka ti nije što krivo, ali kad te tako slušam, ja uvijek u sebi zažalim što si u toj vjeri i što se ne poturčiš.“ Čovjek se, nastavlja Andrić, naglo zaustavi u govoru i prijeđe u glasan smijeh, bojeći se da ne uvrijedi prijatelja. Smijao se i Serafin. I kad se smijeh malo sleže, on progovori nekako ozbiljno i dubljim glasom: „Ama, pravo da ti kažem prijatelju, i sam sam nekad na to pomišljao. Velim ova naša vjera i ova moja tekija (samostan) takve su da zabranjuju sve što ja volim, a traže sve ono za što ja nisam. Gone mene ove moje starješine, kroz iglene uši me protjeruju, i ja se i branim i otimam, pa ne znas tko je s kim na većoj muci, oni sa mnom ili ja s njima. Pa bolje, velim, da idem u drugu vjeru, da odlahne i meni i njima. I taman ja tako jednom mislim i promišljam to, i u tim mislima i zaspem.. Kad – sto ćeš vidjeti – izidje mi na san Isa pejgaber (Isus Krist), slava nu i milost! Ne govori ništa, a gleda me, gleda i kreće glavom isto kao da kaže: Serafine, Serafine, opaki sine, zar ti misliš da ja ne vidim što tko misli? Prepadoh se ja, pridjoh mu ruci, klekoh i sve mu kažem po istini što sam naumio. Fra Serafine – veli blago – dolaze meni odavno glasovi o tebi, da po svom životu nisi pristao ni za običnog kršćanina a kamoli za fratra i duhovnika, nego više za Turčina. Samo jedno ti priznaju svi: da si bistar i pametan. Ali sad ja vidim da nije tako, čim si kreno da mijenjaš vjeru. Što će to tebi? I u svojoj sadašnjoj vjeri ti nit postiš niti se kako treba Bogu moliš, pa nećeš ni u novoj. A što se života tiče, i ovako živiš manje, više ko Turčin, pa što ćeš se turčiti? I sve mi tako govori i savjetuje me, ne može ljepše. Tebi se, kaže, isti račun konta. I ovako nit si Turčin ni pravi fratar, nit možes biti. Pa kad si taki, i kad te zemlja drži i božja milost trpi, bolje ti je ostati na pola Tučin medju fratrima, nego biti na pola fratar medju Turcima. Pa se prignu malo i kaže mi tiho, na uho: Ako ćeš pravo da ti kažem, fra Serafine, ono ta stvar s vjerom i nije važna vamo u nas, na ovom svijetu, kao što je tamo, u vas, pogotovo u Bosni. Ovdje se, ako ćes pravo, i ne pita tko je koje vjere, nego kakav je po srcu i po duši .Po tome mi sudimo. Eto, Rasimbeže, ja ti rekoh to, jer si i ti bio iskren prema meni. Ali ti ne kazuj ovo nikom, jer to ti u Bosni ionako živ čojek ne bi vjerovao, a možeš rđavo proći.“
Eto, bilo je i takvih fratara koji su se i u teškim vremenima znali snalaziti i s drugima, pa i s onima koji im nisu bili skloni, vedro i veselo ponašati.
Fra Serafin je doista veseljak i dobričina. Ali svoj. Lukav i šaljiv istodobno.
Fratri su žrtve i šaljivdžije, savjesni redovnici i čuvari baštine. S jedne strane istinski pobožni, jednostavni i plemeniti ljudi. Imaju prirodnu odvratnost prema pretjeranim bogomoljcima i egzaltiranim vjernicima. S druge pak strane su otvoreni i susretljivi prema drugim narodima i vjerama, ali tvrdoglavo čuvaju svoje: vjeru, običaje i narodnu svijest. Svjesni su svih opasnosti. Zato se uporno drže svoga. Stoga fra Julijan reče slobodoumnom sugovorniku, kancelaru francuskog konzulata: „Moj narod, s obzirom na prilike u kojima se nalazi, može živjeti i postojati samo onakav kakav je, ako ne želi da se odnarodi, izmetne i propadne. Iz očiju nam znaju teći obilne suze, ali ih često ne brišemo, jer ni sami nismo svjesni da plačemo. Mi čuvamo svoj stav i nitko se ne može pohvaliti da nas je natjerao da ga promijenimo.“
I kao zaključak: fratri su u Andrićevim djelima glavni predstavnici hrvatskih, kato-ličkih Bošnjaka. U tom ih smislu auktor opisuje i predstavlja. Andrić u liku bosanskog ujaka, u njegovim patnjama, brigama, zalaganjima, skrbi, plemenitosti, dobroti, redovničkoj stezi konkretnim fratrom otkriva i konkretnu sredinu, svijest i savjest katoličke Bosne, koja je u svom povijesnom iskustvu navikla na sve i svašta. Fratri i narod su jedno. Unatoč svemu su optimisti i vjeruju da će sve izdržati. Stoga ne čudi što paša reče svome ćehaji (zamjeniku): „KAD PROPANE I POTONE SAV SVIJET I SVE DRŽAVE, VJERUJ, OVI ĆE FRATRI PLIVATI KAO ULJE PO VRHU!“
Rajko Radišić
Ivo Andrić
09. listopada 2017. godine navršile se 125 godine od rođenja našeg jedinog knjževnika nobelovca Ive Andrića. Rođenje je upisao u Maticu rođenih crkve sv. Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pusek pod rednim brojem 70. Tu je zapisano da je Ivo Andrić
zakoniti sin podvornika Antuna Andrića (1863. – 1896.) i majke Katarine, rođene Pejić, a stanovali su u ulici Zenjak broj 13. Otac mu je umro kad je Ivo imao samo 5 godina, a već
prije je bio napustio ženu i sina. Ivo je ponavljao sedmi razred sarajevske gimnazije, bio je predsjednik tajne đačke protuaustrijske organizacije Hrvatska napredna omladina, član Stojadinovićeve Jugoslavenske radikalne zajednice, mason, veleposlanik u Njemačkoj od 1939. do 1941. godine, predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, član komunističke partije.
Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Umro je 13. ožujka 1975. u Beogradu.
U svojim je duhovnim određenjima i nacionalnim odnosima pomalo neobičan. Hrvat po rođenju i katolik po krštenju, prvih se dvadesetak godina osjećao hrvatskim književnikom. Poslije se mijenjao. Osobne težnje i vanjske okolnosti, društvena kretanja i jugopolitika toliko su ga osvojili, da je u zrelim godinama, posebno u razdoblju nakon 2. Svjetskog rata, prihvatio ekavicu i smatrao se jugoslavenskim književnikom. To naravno ne umanjuje njegovu književnu vrijednost i pripadnost hrvatskoj kulturi i književnosti. Kratko rečeno: kao književnik htio je biti svačiji, ili, kako reče Krleža, naš i njihov.
Bosna mu je, sa svim svojim nemirima i patnjama, glavna preokupacija. Povijesno je prati i promatra, te cjelovito prati u dugim razdobljima. Zanima ga obespravljena raja i „prokleta avlija“, mukotrpan život pod turskim jarmom i zulumom. Zahvaljujući Andrićevoj književnoj sposobnosti i slojevitoj analizi povijesnih vremena, Bosna je u njegovim pripovijestima i romanima dobila vlastitu monografiju.
U središtu svega su povijesna previranja i sukobljavanja, religijske razlike i društvene oporbe, pobune i nasilja u bosanskom loncu punom političkih i civilizacijskih utjecaja različitih vjera i kultura. Zanimaju ga egzistencijalna pitanja, karakter vlasti i ljudske sudbine, sukobi zla i dobra, harmonija i disharmonija čovjeka i svijeta.
Najvažnija djela Ive Andrića:
EX PONTO (1918) NEMIRI (1920)
PRIPOVETKE (1924, 1931, 1936)
MOST NA ŽEPI (1925)
ANIKINA VREMENA (1931)
NA DRINI ĆUPRIJA (1945)
TRAVNIČKA HRONIKA (1945)
GOSPOĐICA (1947)
ZLOSTAVLJANJE (1950)
PROKLETA AVLIJA (1954)
ASKA I VUK (1960)
ŽENA U KAMENU (1962) JELENA,
ŽENA KOJE NEMA (1962)